Tompojevci
Na širem području današnjeg mjesta Tompojevci i u južnom dijelu Mikluševaca krajem srednjeg vijeka ležala su srijemska sela: Blaževci, Dražinovci, Petrovci i Pačir. Od njih je danas ostalo samo selo Tompojevci. U službenim mađarskim spisima iz 13. stoljeća Tompojevci se spominju pod mađarskim nazivom Tomteleke. Tijekom srednjeg vijeka područje Tompojevaca nalazi se u posjedu Ajnardovih, a poslije u posjedu Morovičkih. U istočnom dijelu tompojevačkog područja postojalo je najveće selo u tom dijelu Srijema mjesto Blaževci s crkvom Sv. Blaža, pa se ovo selo u doba kumentima spominje kao Balase. U periodu od 1333. do 1335. papin legat je posjetio ovu župu čak pet puta.
Hrvatsko ime Tompojevci prvi puta se spominje u jednom dokumentu iz 1581. godine, dakle iz osmanskog perioda, kada su se u Bajincima sastali katolički svečenici Slavonije i srijema da vijećaju o opstanku kršćana pod osmanskom vlašću. Do osmanskog perioda Tompojevačko područje je bilo gusto naseljeno. Vjerojatno je rimokatolička župa iz tog vremena tijekom osmanskog perioda nestala, premda je prema nekim dokumentima postojala još 1581. kada je njome upravljao neki franjevac i 1623. kada ju vodi « dobar svjetovni svećenik «. U kanonskoj vizitaciji papinskog legata Masarrechija iz 1623. navodi se da župa ima 8 područnih sela s preko 1000 katoličkih vjernika i 8 pravoslavnih kuća, te da sela tog područja nisu raseljena. Nakon odlaska Osmanlija iz sela Tompojevci ovdašnji se Hrvati nisu raselili te selo potpada pod župu u Stoniu. Selo je tada imalo 29 kuća sa 160 rimokatolika. Tompojevci su početkom 18. stoljeća pripali vukovarskom vlastelinstvu. Franjevci su početkom 18. stoljeća podignuli crkvu Sv. biskupa i mučenika Blaža.
Tompojevci su do 1781. spadali pod biskupiju u Pečuhu kada su pripojeni Bosansko-srijemskoj biskupiji u Đakovu. Prilikom popisa vukovarskog vlastelinstva 1736. godine u Tompojevcima je zabilježeno 38 kuća. Kako je stara crkva Sv. Blaža bila izgrađena od pletera, godine 1856. sazidana je nova zidana crkva Sv. Blaža. Godine 1906. u Tompojevcima je utemeljena samostalna kapetanija, a 1912. je pretvorena u pravu župu. Godine 1847. selo je već imalo 501 stanovnika od čega je bilo 492 katolika i 9 pravoslavaca. Sredinom 19. stoljeća u Tompojevce doseljava dosta Nijemaca, te ponešto Mađara time se povećava broj stanovnika u mjestu ali i broj narodnosti. U mjestu se 1896. izgradila nova škola, a 1913. zgrada za učiteljske stanove. Broj stanovništva se u 20. stoljeću povećava, tako da mjesto ima 1910. godine 701, 1921. godine 781 žitelja, a 1931. godine 813. žitelja. Crkva Sv. Blaža preimenovana je u crkvu Sv. Marije Magdalene.
Devastirano i srušeno: katolička crkva, DVD, dom kulture, kapelica na groblju, sportska svlačionica, zgrada mjesne samouprave, područna škola, školski stanovi, župni dvor.
Mikluševci
O Mikluševcima postoji malo podataka. Ne spominju se ni u jednom dokumentu iz predosmanskog doba, mada se pretpostavlja da su već tada postojali i kao samostalan posjed koji je pripadao plemićkoj obitelji koja je imala sjedište u nedalekom Berku. Mikluševačko područje je u predosmansko vrijeme bilo gusto naseljeno s mnogo manjih sela, pa se tako u južnom području spominje selo Dražinovci. Pod Osmanlije Mikluševci su došli 1526. i ostali sve do njihovog izgona iz Srijema 1691. godine. Sva su sela ovog područja za vrijeme Osmanlija raseljena. U puste Mikluševce počeli su se nakon 1700. godine, odlukom Kraljevske komore naseljavati pravoslavni Vlasi. Poslije njih ovamo su se naselili i izbjeglice iz Baranje nakon neuspjele Rakoczyjeve bune. Mikluševci su 1756. imali 31 pravoslavnu kuću i drvenu crkvu Sv. Nikole, koja je od 1758. do 1766. ponovno sagrađena. U selu je 1825. otvorena pučka škola. Sredinom 19. stoljeća u selo se doseljavaju Rusini, koji su grkokatoličke vjere, pa je izgrađena grkokatolička crkva Male Gospe. Pravoslavni su vjernici imali svoju parohiju u Mikluševcima, a grkokatolici u Petrovcima. Već 1880. u selu ima više grkokatoličkog stanovništva. Od 712 žitelja po vjeri je 467 grkokatolika 227, pravoslavnih, 11 rimokatolika i 7 Židova. Zbog sve većeg broja grkokatoličkog stanovništva osnovana je posebna parohija. Od 1850. u Mikluševce se doseljavaju Rusini.
Devastirano i srušeno: osnovna škola, DVD, dom kulture, dječji vrtić, samostan časnih sestara, zgrada Mjesne samouprave
Čakovci
Čakovci su naselje koje svoje porijeklo kontinuirano vuku od srednjeg vijeka i u koje papin izaslanik dolazi između 1333. i 1335. dva puta te tu nalazi jaku župu. U dokumentimo 15. stoljeća za Čakovce se koristi naziv Chak, mađarskog porijekla, koje kasnijim koratiziranjem preraste u Čakovce. Sredinom 15. stoljeća mjesto je u vlasništvu vlastelina Bujakovačkih, a kasnije kao i Tompojevci prelazi u posjed Morovićkih ( 1439., 1450. i 1451. ). Sudeći po ostacima stare crkve nekadašnji Čakovci ležali su u gornjem dijelu današnjeg sela. Čakovačko područje do osmanskog prodora bilo je gusto naseljeno, a nakon zauzimanja Srijema 1526. i dolaska pod Osmanlije, selo se raseljava tako da je pred sam odlazak Osmanlija 1715. imalo 8 katoličkih kuća među kojima je jedna obitelj iz Sarajeva. Do osmanskog perioda u sastavu čakovačkog imanja spominju se područna sela: Šamšin, Kendereš i Zombor. Šamšin se zajedno sa Zomborom spominje 1336. godine. Nakon odlaska Osmanlija, Kraljevska komora je u Čakovce počela naseljavati pravoslavne žitelje, koji su došli iz Bosne i Baranje. Godine 1723. u selu je već 30 pravoslavnih kuća, a 1732. podignuta je drvena crkva « Vavadenija Bogorodice «. Crkva je posvećena da bi se 1764. počela graditi zidana. Stanovništvo Čakovaca se iz godine u godinu povećavalo tako da se 1847. brojili 690 žitelja ( 492 rimokatolika, 195 pravoslavnih ); 1880. – 864 žitelja, 1890. – 930 žitelja. Tih godina je sve veće doseljavanje Mađara, tako da je mađarsko društvo « Julijan « otvorilo 1907. godine u Čakovcima pučku školu s mađarskim nastavnim jezikom. Željezničku vezu Čakovci su dobili 1912. kada su spojeni na prugu od Vukovara do Ilače. Godine 1826/28. uz pravoslavnu crkvu sagrađena je crkvica Sv. Joakima i Ane, koja je bila filijala rimokatoličke župe u Berku, koja je u domovinskom ratu teško zapaljena i devastirana. Pravoslavni žitelji u prošlosti su spadali pod parohiju u Novim Banovcima, a nakon toga pod parohiju u Mikluševcima. U Čakovcima je postojala pučka škola.
Za vrijeme domovinskog rata devastirano i srušeno: katolička crkva, dom kulture, sportska svlačionica, veterinarska ambulanta, zdravstvena ambulanta, školski stanovi.
POSLOVNA ZONA
Za naselje Novi Čakovci predviđa se izgradnja objekata za stvaranje POLJOPRIVREDNO – POSLOVNE ZONE u svrhu uzgoja i tova stoke – svinje, krave kao i izgradnja REPROCENTRA – SVINJOGOJSKA FARMA.
Pripremne radnje oko utvrđivanja i lociranja poslovnih zona su u tijeku a poslije donošenja Odluke općinskog vijeća prići će se realizaciji.
Berak
Berak je staro naselje čiji se razvoj u dokumentima spominje u 15. stoljeću. U pisanim dokumentima za njega postoje imena Perecke ili Perethe. Staro naselje Berak ležalo je jugoistočno od današnjeg mjesta, na polju “Staro selo”. Plemička obitelj Berački posjedovala je ovo područje oko godine 1405. uz imanje Mikluševci. Velikaš Filip Korođ oko 1420. godine u području Berka sazidao je franjevački samostan kojeg su Osmanlije 1526. poharali, no redovnici su ga kasnije obnovili. Samostan je ponovo razoren 1533. godine i nakon toga napušten. Mjesto gdje se nekada nalazio samostan i danas se naziva “Svetinja”. Ime Berak je hrvatskog porijekla, a znači zemljište u nizini. Na širem području spominju se posjedi: Trinčil, Samašin i Karaševo. Berak je kao selo opstao za vrijeme Osmanlija, tako da je pred kraj osmanske vladavine, selo brojilo 30 hrvatskih kuća. Pod Osmanlije mjesto je palo 1526. godine i pod njima ostalo neprekidno do 1687. godine. Nakon istjerivanja Osmanlija Kraljevska komora je kao vlasnik sela, početkom 18. stoljeća u Berak naselila tri pravoslavne obitelji. Oko 1790. u Berku je dovršena gradnja crkve Sv. Ivana Krstitelja. Selo je do 1807. spadalo pod župu u Sotinu, a od 1807. ima posebnu samostalnu župu Mučeništva Sv. Ivana Krstitelja pod koju spadaju još sela Čakovci i Orolik. Berak je 1846. dobio pučku školu. Sredinom 19. stoljeća u Berak se naseljavju njemački i mađarski doseljenici. Župna crkva se obnavljala 1886. i 1889., da bi 1945. bila razorena. Nova župna crkva građena je od 1969. do 1970., te je ponovno opustošena 1991. godine. Dugo je Berak pripadao upravnoj općini u Negoslavcima, da bi se 1894. odcijepio i postao središtem posebne upravne općine.
Bokšić
Najmlađe mjesto Tompojevačkog područja je BOKŠIĆ, selo koje se počinje naseljavati 1941. godine, iseljenicima iz okolice Velike Gorice koji su zbog puste i neplodne zemlje tražili od Zavoda za kolonizaciju Zagreb zahtjev da kupe imanja oko Tompojevaca. Da bi zavrijedili preseljenje morali su biti uzornog i besprijekornog moralnog vladanja, marljivi i vrijedni seljaci, da nisu kažnjavani, da su podmirivali porezne obveze prema državi i još niz drugih razloga. Obzirom da je na mjestu današnjeg Bokšića bila šuma, morali su uložiti veliki trud kako bi iskrčili šumu i stvorili selo.
Devastirano i srušeno: osnovna škola, dom kulture, katolička crkva, DVD, prijemna stanica mlijeka
Grabovo
Prije domovinskog rata naselje Grabovo imalo je 192 stanovnika. 1991. godine prognano je 154 stanovnika. Do danas se ni jedan povratnik nije vratio, tako da u Grabovu ne živi nitko.
Prema prijedlogu prostornog plana općine Tompojevci u naselju Grabovo predviđa se formiranje poslovno – gospodarske zone. U planu je izgradnja manjih proizvodnih kapaciteta za doradu i preradu poljoprivrednih proizvoda.
Pri kraju je izrada programa zaštite ritova – vodotokovi (kao i akumulacija Grabovo) na cijelom području općine Tompojevci. Očekuje se prihvaćanje financiranje projekta od strane Hrvatskih voda i zainteresiranih donatora a u drugoj fazi očekuju se i konkretni radovi na izvođenju (zaštiti) vodotokova a sve u cilju razvoja lovnog, ribolovnog turizma, povrtlarske proizvodnje, navodnjavanja i sl.